2019-04-16 12:54:59

INTERVJU SA ZNANSTVENICOM : ROZI WALDOWSKI – VODITELJICA LABORATORIJA ZA GENETIKU PONAŠANJA

Tijekom  netom završenog Festivala znanosti mnogi su pohrlili na Otvoreni dan sveučilišnih odjela  kako bi razgledali laboratorije. Jedan od njih, laboratorij za genetiku ponašanja, vodi dr.sc. Rozi Andretić  Waldowski , znanstvenica s kojom smo razgovarali tijekom posjete Odjelu za biotehnologiju u projektnom tjednu Škole za život.

1.Možete li nam pojasniti čime se bavite i što radite u sklopu svoga posla?

 Ovdje, na Kampusu, radim na Odjelu za biotehnologiju kao nastavnik. Na fakultetu držim nekoliko kolegija, jedan obavezni i dva izborna predmeta na diplomskom i preddiplomskom studiju. Voditeljica sam laboratorija za genetiku ponašanja gdje, kao što i samo ime kaže, proučavamo kako geni utječu na ponašanje. Istražujemo ponašanje pod utjecajem droga i ovisnosti o drogama, naročito o psihostimulativnim drogama, kokainu i metamorfatinu. Ukratko, proučavam što se događa kada je organizam izložen drogi i na koji se način mijenja funkcioniranje mozga te na koji način geni utječu na to. Svoje eksperimente provodimo na laboratorijskom modelu, odnosno životinji koja je u nizu karakteristika slična ljudima. Budući da nisam spremna vršiti pokuse na miševima poput mojih brojnih kolega, moj laboratorijski model je vinska mušica.

2. Jeste li oduvijek htjeli biti znanstvenica i zašto ste odabrali baš tu znanost kojom se bavite?

 Oduvijek su me privlačile biologija i medicina te sam tijekom osnovne škole mislila da ću studirati medicinu i postati liječnica. Pohađala sam srednju medicinsku školu kada sam shvatila da me više zanima psihijatrija. Na kraju sam ipak odlučila studirati psihologiju, tako da nisam neki klasičan znanstvenik tipičan za Hrvatsku koji je još od srednje škole usmjeren na usko područje u kojemu se usavršava. Klasična situacija bila bi da sam odlučila studirati biologiju i onda se time baviti. Dakle, studirala sam psihologiju i radila u osnovnim i srednjim škoalma kao školski psiholog. Gledajući djecu s posebnim potrebama shvatila sam da im nije dovoljna samo psihološka pomoć, nego i razumijevanje funkcioniranja njihova mozga. To me ponukalo da se ponovno usmjerim prema biologiji, tako da sam stalno između dva područja; psihologije i biologije. Imam interdisciplinirani pristup zato što me zanimaju prvenstveno biološke osnove ponašanja i na koje se načine ono generira. Znanstvenim dijelom  počela sam se  baviti nakon što sam upisala doktorski studij.

3. Koliko je trajalo Vaše školovanje?

 Osnovna i srednja škola pa četiri godine fakulteta, naravno. U Rijeci sam diplomirala na Odjelu za psihologiju. Neko sam vrijeme radila kao psiholog, a zatim sam otišla u SAD gdje sam odlučila upisati postdiplomski studij biološke psihologije, kako se to područje prije zvalo. Shvatila sam da moram imati iskustva rada u laboratoriju kako bih bila kompetativna na takvom fakultetu. Psiholozi nisu imali takvih prilika u Hrvatskoj, stoga sam nekoliko godina radila kao tehničar da bih stekla iskustvo. Kasnije sam upisala doktorski koji je trajao pet godina, dakle sve zajedno  otprilike dvadeset i jednu godinu. Međutim, kada jednom doktorirate, iako radite, još se uvijek usavršavate.

4. Zašto ste se vratili u Hrvatsku kada ste vjerojatno imali bolje izglede za uspjeh u SAD-u?

 Kao i većina ljudi, ponajviše sam se vratila iz privatnih razloga. Osim toga, u to doba, oko 2006., situacija u Hrvatskoj činila se optimističnom. Obećana su ulaganja u znanost i otkrića, ali ona se nisu ostvarila. Novac za školstvo i znanost i dalje je poprilično ograničen, ali, ako ste dovoljno vješti u onome što radite, ipak možete uspjeti i preživjeti.

5. Koja su Vaša najveća znanstvena postignuća?

 Uspjeh znanstvenika mjeri se kvalitetom publikacija, odnosno publiciranih znanstvenih radova i kvalitetom znanstvenih  časopisa u kojima su objavljeni. Značaj radova uvećan je i učestalošću citiranja vaših izjava od strane drugih znanstvenika kada pišu svoje radove. Prema tim mjerilima, jedan od mojih najvećih uspjeha je što sam tijekom doktorskog studija objavila znanstveni rad u časopisu Science. Taj rad i  još neki koje sam napisala još se uvijek često citiraju. Područje kojim sam se bavila tijekom doktorata  bilo je vezano za vinske mušice i ovisnost. Tada sam po prvi put dokazala da jedna grupa gena za koju nitko nije očekivao da će utjecati na razvoj ovisnosti o kokainu zapravo upravo na to utječe. Kasnije je to potvrđeno na miševima, štakorima pa čak i na ljudima. Drugim riječima, ono što sam dokazala na vinskoj mušici, potvrđeno je i za kralježnjake.

6. Uživate li predavati studentima?

 Nikad nisam mislila da ću naročito uživati u predavanju, ali s obzirom da na fakultetu radim sa selektivnom skupinom ljudi koja je odlučila studirati biotehnologiju ili neko drugo područje zato što ih to zanima te su spremni surađivati, ipak nije toliko naporno. Ako pred sobom imate skupinu nezainteresiranih studenata, vidite na njima da ih niste uspjeli aktivirati. Međutim, kada na sveučilištu imate grupu studenata koji žele raditi, predavati je mnogo lakše i ugodnije. Najviše volim predavati svoje izborne kolegije jer su to manje skupine studenata koji su to specifično područje upisali jer ih posebno zanima, a ponekad se bavimo i praktičnim radom u kojem najviše uživam. S vremenom sam shvatila da držati nastavu uopće nije loše.

 

 

Kristina Rožman, Lena Matejčić, Magdalena Dundović, Anamarija Buršić, Arijana Grginčić, 1.B


Prva riječka hrvatska gimnazija