preskoči na sadržaj

Prva riječka hrvatska gimnazija

Login
Tražilica
Kalendar
« Veljača 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 31 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji

STEM INTERAKTIV PRHG

       

 

 

Anketa
Ideš li na maškare?




Arhiva dokumenata
Brojač posjeta
Ispis statistike od 12. 9. 2016.

Ukupno: 45789
Ovaj mjesec: 8416
Ovaj tjedan: 1974
Danas: 26
 



 

Povijest

Prva riječka hrvatska gimnazija

 

 

Početak rada riječke gimnazije seže u daleku 1627. godinu kada su na inicijativu gradskog Velikog vijeća u Rijeku stigli pripadnici Družbe Isusove i osnovali kolegij s gimnazijom.

           Stoga 1627. godinu treba smatrati i početkom srednjoškolskog obrazovanja u gradu Rijeci.

          Riječka gimnazija započela je s radom 23. studenoga na Grivici u blizini katedrale Sv. Vida. U samom početku gimnaziju je pohađalo 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu.

Disciplina je u ondašnjoj gimnaziji bila stroga, gotovo vojnička, a latinski jezik je bio osnovni predmet. Osim obaveznog nastavnog programa učenici su imali mogućnost okupljanja u akademije u kojima su stvarali radove, kako na latinskom i talijanskom, tako i na hrvatskom jeziku, a najbolji su predstavljani javnosti i nagrađivani na kraju školske godine ispred crkve Sv. Vida. Učenici su njegovali i debatni duh, a svoj rad predstavljali su sugrađanima i izvedbom javnih, uglavnom sakralnih predstava.

Isusovačka gimnazija na desnoj obali Rječine, s velikim utjecajem na život grada i okolice nastavila, je djelovati i nakon što je papa Klement XIV. ukinuo isusovački red 1773. g. Poslije političkih promjena u Habsburškoj Monarhiji u gimnaziju se krajem 18. stoljeća uvode njemački i mađarski jezik, a Gimnazija je nastavila s radom i u vrijeme francuske vlasti i velikih promjena  početkom 19. st.

Odjeci hrvatskog narodnog preporoda 30-ih i 40-ih godina 19. st. osjetili su se i u riječkoj gimnaziji, a naročito nakon provedbe odluke Hrvatskog sabora o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenog. Događaji iz revolucionarne 1848./49. g. uvelike su odredili budućnost riječke gimnazije, posebno djelovanje Frana Kurelca, učitelja hrvatskog jezika u riječkoj gimnaziji od 1849. do 1853. g. Svojim radom  probudio je školsku mladež, zadojio je rodoljubnim duhom i zagrijao za narodnu stvar. Rijeka tako sredinom 19. st. postaje snažno nacionalno i kulturno središte Primorja.

Sve to pojačava otpor protiv gimnazije. Jačaju napadaji mađarskih i talijanskih krugova na gimnaziju, njezin jezik i domoljublje.

Riječka je gimnazija tako dijelila sve sudbine svoga grada u kome su se smjenjivale različite vlasti: austrijska, francuska, opet austrijska, no najteže razdoblje je doživjela za vrijeme mađarske vlasti.

Za gimnaziju nastaju sve teži i teži dani pogotovo nakon nagodbe. Vlasti imaju jedan cilj – mađarizaciju Rijeke. Iz grada se nije tako lako mogla izbaciti hrvatska crkva i Jelačićeva regimenta, no s hrvatskom gimnazijom bilo je lakše posebno zbog banovanja zloglasnog Hedérváryja koji je rado izvršavao sve naloge koji su stizali iz Pešte.

1867. godine mađarski agitatori organizirali su vandalski i divljački napad na hrvatsku gimnaziju, hrvatski jezik i kulturu pa je došlo do fizičkog obračuna. Hrvatski đaci i nastavnici hrabro su branili svoju školu.

Riječki je magistrat 1881. godine primorao hrvatske gimnazijalce i profesore da se presele na Fiumaru, u kuću Adamić. Mađarizacija u Rijeci, utemeljena na Riječkoj krpici, nastavljena je, posebno u vrijeme banovanja Khuena Héderváryja, a i promađaronske riječke vlasti pojačavaju pritisak na Hrvate. Ban Khuen pristaje na politiku popuštanja i uz blagoslov ministra Izidora Kršnjavoga pristaje da se hrvatski učenici i profesori presele u novoizgrađenu zgradu na Sušaku. Međutim, veliki dio gimnazijalaca Hrvata ostaje u mađarskoj ili talijanskoj gimnaziji koje nastavljaju tradiciju isusovačke gimnazije.

Od 1896. godine Rijeka više nema gimnazije na hrvatskom jeziku. Gimnazija na Sušaku stjecajem okrutnih političkih prilika privremeno postaje nastavljač bogate i slavne tradicije Prve riječke gimnazije.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Sušak i Rijeka postaju jedan grad pa se u Rijeku ponovno uvodi hrvatska gimnazija (danas Prva riječka hrvatska gimnazija). Ona u Rijeci nastavlja svojim radom i počinje djelovati u ulici Frana Kurelca, u impozantnoj zgradi poznatog mađarskog arhitekta Göyzö Cziglera u kojoj i danas radi.

Gimnazija 1945. godine nosi naziv Hrvatska realna gimnazija, školske godine 1946./47. mijenja ime u Realna gimnazija u Rijeci, potom Gimnazija Rijeka, a od školske godine 1949./50. postaje Prva gimnazija Rijeka.

Školske godine 1992./93. naša gimnazija kao nastavljač dugostoljetne tradicije odgoja i obrazovanja, a zatim ishodišta hrvatske materinje riječi, riječkog srednjoškolskog obrazovanja i sveučilišta u Rijeci, dobiva svoje staro obilježje humanističke gimnazije, a samim time i ime koje joj u cijelosti pripada - Prva riječka hrvatska gimnazija.

 

Velik je broj slavnih osoba kao učenika i nastavnika prošao kroz riječku gimnaziju; Marijan Derenčin, Ivan Dežman, Matko Laginja, Eugen Kvaternik, Andrija Mohorovičić, Antun i Ivan Mažuranić, Ivan Zajc, Gašpar Kombol, Rudolf Strohal, Ivan Milčetić i mnogi drugi.

 




preskoči na navigaciju