preskoči na sadržaj

Prva riječka hrvatska gimnazija

Login
Tražilica
Kalendar
« Prosinac 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

STEM INTERAKTIV PRHG

       

 

 

Anketa
Mobitel najčešće koristim za:






Arhiva dokumenata
Brojač posjeta
Ispis statistike od 12. 9. 2016.

Ukupno: 235457
Ovaj mjesec: 3616
Ovaj tjedan: 1637
Danas: 1
 

 


  

 

 

 

 

 

Dr. sc. Agneza Szabo, Zagreb

                 

                    PRVA RIJEČKA HRVATSKA GIMNAZIJA

          UZ 390. OBLJETNICU OSNIVANJA (1627.-1773.- 2017.)  

U v o d  

    Netom  minule kalendarske godine 2017., na Blagdan sv. Cecilije, navršila se  i  javno proslavila 390.obljetnica života i neprekinutoga rada Prve riječke hrvatske gimnazije  koju su godine 1627. osnovali isusovci. Kako ćemo vidjeti, Prva riječka hrvatska gimnazija prolazila je, već od vremena svoga osnivanja,  kroz ''scile i haribde'', kroz  bure i oluje, kroz različite političke okolnosti, ali i utjecaje i bila prisiljena mijenjati i svoje vlasnike i upravitelje, ali je opstala i danas tu, u neposrednoj blizini crkve sv. Vida, nekad isusovačke crkve.  Danas je to prekrasna riječka katedrala  koja je, kao i Prva riječka hrvatska gimnazija  trajni spomenik naše kulturne baštine i civilizacije. Ona je zajedno s Prvom riječkom hrvatskom    gimnazijom rađala generacije hrvatskih velikana, žena i muškaraca, svih struka i umijeća, što čini i danas.

     Bio je to, bez sumnje, veliki povijesni, ali i civilizacijski događaj, kako za Rijeku, tako i za cijelo Kvarnersko područje pa i šire, ali dakako i za cijelu Hrvatsku, kada su isusovci, na Blagdana sv. Cecilije, 22. studenoga godine 1627. otvorili u gradu Rijeci dugo očekivanu gimnaziju. Premda su isusovci ili Družba Isusova već 1560. godine po prvi puta stupili na hrvatsko tlo, i to u gradu Dubrovniku, te kasnije otvorili ondje i gimnaziju (1619.), ipak je gradu Rijeci pripala čast da su isusovci, nakon  otvaranja gimnazije u Zagrebu (1607.), otvorili svoju treću gimnaziju u Hrvatskoj upravo u tome gradu  (1627.), i to nastojanjem mnogih. Ovime isusovačka gimnazija u Rijeci postaje zauvijek, pa i nakon nametnutog prelaska pod državnu upravu krajem 18. stoljeća, ''alma mater'' svih kasnijih gimnazija u Rijeci, kao i cijelome Primorju, trajno žarište kulture i prosvjete kako u gradu, tako i izvan njegova područja.

   Kako neumorno svjedoče povijesna vrela, mijenjale su  se od vremena njezina

otvaranja upravne i političke vlasti u Rijeci, a time i školske vlasti, jer grad se naizmjence nalazio u austrijskim, talijanskim, kratko i u francuskim, ili pak mađarskim, ali   i u hrvatskim rukama, no proces je gimnazijskog obrazovanja u gradu ostajao neprekinut. Kako također svjedoče povijesna vrela, i u tijeku burnoga povijesnoga hoda, kojega uzrokuju promjene spomenutih vladajućih sustava, Prva riječka hrvatska gimnazija bila je i ostala zakonita nasljednica trajnog i neprekinutog gimnazijskog obrazovanja u gradu Rijeci i sve do danas (1627.-1773.-2017.). Stoga ćemo u povodu njezine 390. obljetnice i u njezinu čast sažeto izložiti najprije bitne političke okolnosti, u kojima se nalazio povijesni hrvatski grad Rijeka u vrijeme dolaska isusovaca i osnivanja njihove gimnazije u gradu, a potom i bitna obilježja njezina života i rada, zajedno s njezinim programom, ali i postignutim rezultatima njezinih učenika. Kao što ćemo sažeto pokazati, nepovoljne političke okolnosti za grad Rijeku, a time i za njezinu gimnaziju, potrajale su uglavnom sve do najnovijega vremena. Time mislimo na početak  demokratskih promjena (1990.), a time i na bolje dane i za razvoj gimnazijskoga školstva koji se i danas očekuje.

                Stanje u gradu Rijeci u doba osnivanja gimnazije

     Za što bolje razumijevanje dolaska isusovaca u grad Rijeku kao i istovremenih priprema za osnivanja njihove gimnazije u gradu zajedno s đačkim domom (internatom) te uskoro i izgradnjom reprezentativne crkve sv. Vida, koja postaje sastavni dio cjelokupnog isusovačkog obrazovnog sustava, važno je istaknuti nekoliko bitnih povijesnih činjenica. Prije svega, u vrijeme dolaska isusovaca u Rijeku, koji je tada i relativno dobro razvijeni grad zajedno s lukom, grad se  ne nalazi u vlasti Hrvatskog sabora i bana, već u izravnom habsburškom posjedu, i to od sredine 15. stoljeća pa sve do godine 1776.  Bilo je to već i vrijeme kada će  se isusovačka gimnazija, nakon ukidanja isusovačkoga reda (1773.),  nalaziti u državnoj i gradskoj vlasti. Što se pak tiče socijalne strukture grada i njegove urbanizacije, kao i započetog rada gimnazije, ističem slijedeće bitne činjenice. U gradu je već od 13. stoljeća prevladavalo hrvatsko pučanstvo, ali se zbog niza političkih okolnosti uprava grada nalazila naizmjence u habsburškim, ponajviše talijanskim rukama, pa je stoga poslovni, ili ako hoćemo službeni jezik u gradu talijanski jezik. Hrvatskim jezikom narod je ustrajno govorio kod kuće, molilo se na hrvatskom jeziku i u crkvama, premda je glagoljske službe božje već od kraja 16. stoljeća sve više nestajalo, i to do te mjere da je već u 18. stoljeću sve više zamjenjuje dobro poznati ''ščavet''. O sve značajnijem trgovačko-pomorskom i obrtničkom razvoju Rijeke, koji je mogao uslijediti nakon slabljenja tursko-osmanlijske opasnosti, koja je za cijelu Hrvatsku prestala njenim oslobađanjem krajem 17. stoljeća, svjedoči i činjenica da je hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. uskoro dodijelio gradu status slobodne luke (1717.). Utjecalo je to i na izgradnju prometnica prema moru, kao i bolju povezanost Rijeke s hrvatskim zaleđem, potom i na manufakturni i industrijski razvoj grada. Grad je istovremeno prožimala kršćansko-katolička kultura i civilizacija i stoga je bio i ostao ukrašen katoličkim crkvama i kapelama, kao i samostanima redovnika. Krajem 18. st. sagradit će se i pravoslavna crkva u gradu (1790.), početkom 20. st. i židovska sinagoga (1903.), kasnije i  bogomolje drugih vjeroispovijesti. U međuvremenu je hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija (vladala 1740.-1780.) zbog ustrajnih zahtjeva Hrvatskoga sabora, Dvorskim pismom reinkorporirala (ponovno utjelovila) grad Rijeku Kraljevini Hrvatskoj (1776.). Međutim, nejasna formulacija novog Dvorskog pisma u kojem je rečeno, da se Rijeka ima smatrati ''zasebnim tijelom pridruženim ugarskoj kruni'' (1779.), omogućila je Mađarima da neispravno tvrde, kako je Rijeka priznata ''kao zasebno tijelo izdvojeno iz Hrvatske'', i stoga  bila uzrok njihovim trajnim presizanjima na Rijeku, što će se u različitim intenzitetima ponavljati i kroz cijelo 19. st. U međuvremenu prolazila je Rijeka i druga  brojna iskušenja, među kojima ističem  najvažnija. To su privremena okupacija grada od strane Francuza (1809.-1813.) zatim nametnuto uključenje Rijeke u Kraljevinu Iliriju (1816.-1822.). Istom  godine 1822. Rijeka je konačno vraćena  pod vlast hrvatskoga bana i Sabora te je u hrvatskim rukama, i to sve do neuspjele revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.). Te je godine uveden ''provizorij'' koji nije riješen sve do sloma Austro-ugarske monarhije (1918.). Nakon njezinoga sloma te skorog Rapallskog ugovora (1920.), Rijeka se zbog loše  jugoslavenske diplomacije našla pod Italijom sve do godine 1945., kada je priključena matici zemlji Hrvatskoj.[1] Dakako, proživjela je Rijeka kroz spomenuta razdoblja i duboke socijalne i demografske promjene, kao i znamenitu industrijsku i urbanu izgradnju  u razdoblju od 1945. do 1990. godine, kao i nova iskušenja u teško doba nametnutoga nam Domovinskoga rata, ali i sjajne hrvatske pobjede. Među njima je obrana i stvaranje međunarodno priznate  suverene i moderne Republike Hrvatske. Ističem da su spomenute povijesne i političke činjenice samo  bitni kronološki ''okvir'', u kojem je sve do danas živjela i radila Prva riječka hrvatska gimnazija  o kojoj govorimo, a spomenute političke okolnosti nisu detaljnija tema ovoga priloga.

                  Neposredne pripreme za dolazak isusovaca i otvaranje gimnazije u gradu Rijeci

      Kao što pomno svjedoče povijesna vrela, među kojima prvorazredno mjesto pripada  djelima koja je objavio Miroslav Vanino[2], poglavarstvo grada Rijeke, čuvši za djelovanje isusovaca u Europi, ali i u hrvatskim gradovima Dubrovniku i Zagrebu,  željelo je već od početka 17. stoljeća dovesti isusovce u svoj grad i povjeriti im brigu oko vođenja tada još gradske škole, za koju su oduvijek nedostajali nastavnici. Uz  to je prije njihova dolaska valjalo riješiti niz brojnih problema, prije svega materijalne naravi. Naime, isusovci, temeljem svojih Konstitucija  kojih je sastavni dio i sam školski priručnik  koji se skraćeno naziva  Ratio studiorum Societatis Jesu (Studijska osnova Družbe Isusove), nisu za svoj školski rad primali redovite plaće. Stoga je prema istoj Studijskoj osnovi valjalo osigurati smještaj kako za stanovanje isusovaca koji će voditi gimnaziju, tako i  primjerenu školsku zgradu u kojoj će oni zajedno s učenicima raditi. Osim toga, valjalo je izgraditi i odgovarajući đački dom (seminarium) za učenike, ponajprije za one siromašne  koji će najvećim dijelom stanovati i dobivati hranu besplatno, a potom naći, ili pak iznova sagraditi, odgovarajuću crkvu koja je uvijek sastavni dio isusovačkoga obrazovnog sustava.[3]

     Dugo su vremena radili na rješavanju ove  problematike isusovački poglavari u Beču i Rimu, ali odgovarajuće donacije, osim nedostatnog financijskog obećanja grada Rijeke da će isusovcima davati u ime pomoći 200 forinti godišnje, nisu pronađene. Konačno je pitanje ozbiljnije krenulo godine 1623. kada  je iz Trsta u Senj, kroz Rijeku, putovao hrvatski isusovac, Splićanin, Lovro Grizogono.[4]  On je na poziv senjsko-modruškog biskupa Ivana Krstitelja Agatića,[5] inače poznatog prijatelja isusovaca, uskoro i riječkih, ondje držao korizmene propovijedi. Budući da se istovremeno u gradskoj javnosti znalo i za zanimanje hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinand II. Habsburškog (vladao 1619.-1637.). u pogledu osnivanja isusovačkog kolegija u Rijeci, neki su članovi iz uprave grada Rijeke požurili iskoristi boravak Grizogona u gradu, te mu iznijeli želju prema kojoj bi isusovci dali jednog profesora za gradsku školu. Grad je, naime, svake godine iznova bio primoran tražiti nastavnika za svoju školu, jer i dalje nije bilo lako naći čovjeka od povjerenja za duže vrijeme. Štoviše, za Grizogonova boravka u gradu, riječko gradsko vijeće povjerilo je svojim dvama dužnosnicima (rectores judices) zadaću, da pismeno zamole Grizogona i njegova pratioca, kako bi poradili da riječka škola dobije kojeg isusovca za nastavnika. U pismu navode, kako je gradu neprilično postavljati svake godine novoga učitelja koji će njihove sinove obučavati i poticati na krepostan život, do čega je gradu veoma stalo.''Više nego ikog drugog općina želi nastavnika iz isusovačkog reda koji je po cijelom svijetu na glasu zbog svoje pedagoške vještine. Cijela je općina, bez ijednog izuzetka, prihvatila taj naum i ponovno odredila da se obratimo na Vaše Velečasnosti, kad se eto, nalazite u blizini. Zamolili smo također presvijetloga i prečasnoga gospodina biskupa da bi se udostojao s vama, Velečasni oci, tu stvar raspraviti. Vas pak u ime gradskog vijeća uljudno molimo da biste nam isposlovali jednog profesora iz krila svoga reda.''

       Budući da Grizogono sam nije bio vlastan riješiti njihove molbe, Riječani su na njegovu preporuku već 5. ožujka 1623. pisali u Rim isusovačkom generalu Muciju Vitelleschiju  te ga molili da se isusovci  stalno nastane u Rijeci. Svoju su molbu potkrijepili napomenom, da će to biti u skladu i sa željom hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II. Habsburškog,  koji se zanima za istu stvar, a mi ćemo, kako su također napisli, ''ovime zauvijek zadužiti svoje potomstvo.''[6]

    Ovime je pitanje dolaska isusovaca u Rijeku dobilo sigurnije izglede  jer su njihov dolazak u Rijeku, zajedno s osnivanjem kolegija (samostana), gimnazije i  đačkoga doma (seminariuma), željeli svi: kralj Ferdinand II., grad Rijeka, a zagavarali su ga i već spomenuti senjsko-modruški biskup  I. K. Agatić.  Istina, Rijeka je tada  pripadala  pulskoj  biskupiji, ali je senjsko-modruški biskup bio Riječanin, koji je često i rado viđen u ovome gradu. Dolasku  isusovaca u Rijeku bio je  sklon i sam isusovački general Vitelleschi, ali je valjalo ponajprije, i to temeljem propisa njihova Studijskog programa, a taj je  Ratio Studiorum, osigurati sredstva za uzdržavanje kolegija, zajedno sa školom i đačkim domom. Prvi je pružio pomoć sam kralj Ferdinand II. koji se u korist budućeg kolegija već godine 1625. odrekao polovine desetine koju je ubirao na području Rijeke i okolice  i koja je u smislu zakupne svote iznosila 4300 forinti godišnje, a kralju je pripadala temeljem feudalnih kraljevskih prava. Kraljeva će odluka stupiti na snagu  u travnju 1627., dakle  i prije dolaska isusovaca u Rijeku, a bit će konačno potvrđena  carskom poveljom 10. ožujka 1633. Svečano je objavljena na Blagdan sv. Ignacija 31. srpnja iste godine.[7]

      Premda donacija kralja Ferdinda II. nije bila dostatna, ipak su u Rijeku poslana dva isusovca da dovrše pregovore s gradskim poglavarstvom. Početkom kolovoza 1627.stigli su u grad budući superior Lovro Grizogono i tršćanski rektor Jakov Rampel (Rampelio).Tijekom pregovora gradska se općina obvezala darovati Družbi Isusovoj staru školsku zgradu za stanovanje i školu, kao i već ranije obećanih 200 forinti godišnje za uzdržavanje nastavnika te za bogoslužje crkvicu sv. Roka (koju su kasnije, nakon gradnje Sv. Vida dobile sestre benediktinke, koje su držale u gradu školu za djevojčice). Potom je Riječki magistrat pismeno zamolio isusovačkoga provincijala u Beču, inače Hrvata, rodom iz Zagreba, Kristofora Dombrina, da pomogne opremiti novi školski zavod osobljem i svim drugim potrepštinama, a sve to u želji, da se može već slijedećeg mjeseca rujna otvoriti u Rijeci kolegij i rezidencija ili stan isusovaca,  s gimnazijom. Razumije se u namjeri, ''kako bi se školska mladež podučavala i odgajala, a narod hranio riječju Božjom'', time se mislilo i na pastoralno djelovanje u crkvama, ali i okolici Rijeke. U Rijeku je pozvan, te uskoro  i stigao, o. Ivan Bezal, Slovenac rodom iz nedaleke Vipave, koji je  ubrzo naučio onodobni hrvatski jezik, kojim se govorilo u Rijeci i okolici, pa je stoga  mogao ispovijedati, propovijedati i držati kršćamski nauk. Oci  Grizogono i pridošli Bezal za početak su se nastanili u kući senjsko-modruškog biskupa Ivana Krstitelja Agatića, koju je imao u gradu Rijeci, pored crkve sv. Roka, a za bogoslužje dobili su na raspolaganje crkvicu sv. Roka.[8].

                        

                         Svečano otvorenje gimnazije u Rijeci

              Glavna obilježja njezinog života i rada (1627.-1773.)

      Prije svečanog otvorenja gimnazije, a u smislu i samih priprema za njezino otvorenje, isusovcima je na dan 1.listopada 1627. uz zvonjavu zvona i gruvanje mužara, svečano predana na upotrebu crkvica sv. Roka i nevelika kuća koju im je grad odlučio darovati za stanovanje, namjesto već spomenute Agatićeve. U svečanosti su sudjelovali crkveni i gradski uglednici te mnoštvo građana.  Biskup  Agatić služio je u crkvi sv. Roka svečanu Misu  pod kojom je, na molbu riječkog gradskog magistrata, o. Lovro Grizogono izrekao hrvatsku propovijed. Slijedila je zatim procesija koja je bila svečana poput onih koje se u Rijeci običavaju držati na Tijelovo.Sudjelovali su  i svi crkveni redovi i bratovštine pod svojim zastavama. Kad  je grad isusovcima svečano predao u posjed crkvicu svetog Roka i jednu svoju kuću, u znak opće radosti zvonila su sva zvona u grada i grmjeli topovi. Svi su staleži čestitali isusovcima i izrazili im svoju zahvalnost, ''što će domovina biti sretna njihovim dolaskom u grad''.[9]

      Mjesec dana kasnije, odnosno početkom mjeseca studenoga iste godine (1627.), stigao je u Rijeku željno očekivani i treći isusovac, magistar Franjo Basello rodom iz Gradiške. Ta trojica: Grizogono, Bezal i Basello u svojoj rezidenciji već su i službeno predstavljali  ''kolegij u nastajanju'', što je također pridonijelo  da je na  Blagdan  sv. Cecilije  22. studenoga  1627. u gradu mogla biti otvorena gimnazija. Ističem da je uskoro u sastavu gimnazije osnovana i knjižnica čiju tradiciju danas nastavlja Sveučilina knjižnica u Rijeci.

       Svečanosti otvaranja gimnazije nazočio je i biskup senjsko-modruški I.K. Agatić želeći svojom prisutnošću naglasiti važnost i značenje trenutka. On je i odslužio svečanu Misu sa zazivom Duha Svetoga. Poslije Mise magister Basello izrekao je pred brojnom publikom svih staleža latinsku besjedu u pohvalu  humanističkih znanosti  s kojima treba ići  uporedo i bogoljubnost. Besjeda je saslušana s odobravnjem,  a govornik je nagrađen više nego običnim pljeskom.

       Biskupov zamjenik u Rijeci, arhiđakon Matej Kortelačić, doveo je istoga dana na upis 150  đaka iz grada i okolice. Učenici su dolazili ne samo iz Rijeke i okolice, već i iz ostatka  Primorja  te Istre. Zanimljivo je da se među upisanim učenicima nalazio i  manji broj starijih osoba: primjerice jedan kanonik, jedan svećenik, tri đakona i drugi. I oni su bili vrlo željni znanja, što su poslije i posvjedočili ustrajnom marljivošću i napretkom u naukama. Radilo se tada na tome, da se podigne obrazovanost svećenstva, osobito glagoljaša.[10]

     Prva školska godina (1627./1628.), a potom i druga (1628.(1629.), kao i one koje su slijedile, završavale su na opće zadovoljstvo javnosti i s velikim plodovima. Tako je primjerice i na početku druge školske godine (1628.) magister Basello, prema starom običaju, održao nastupni govor koji se dopao svima, osobito redovnicima i drugim obrazovanim ljudima. Uskoro je pridošao s bratom pomoćnikom i drugi profesor, magistar Leonard de Gratia koji je vodio najniži gimnazijiski tečaj (Elementa), a  magistar Basello vodio je drugi i treći (Principie et Grammatica).  No, Leonardo je uskoro ostavio red, pa je Basello vodio sva tri tečaja. Uskoro su dva nova magistra predavala u četiri razreda. Uz superiora, Lovre Grizogona, uspješno je radio i Ivan Bezal kao ispovjednik, katehist i propovjednik. Za gimnaziju je Grisogono uspio 1629. kupiti kuću i tako osigurati prikladnije prostorije, a namjesto prvotne crkve sv. Roka,  uz mnogo napora, dobiti na upravu i crkvu sv. Tri Kralja.

     Grizogono je u  gradu Rijeci, i to u skladu s priručnikom Ratio Studiorum, osnovao i dvije kongregacije – đačku od Pohoda Bl. Djevice Marije uz crkvu sv. Roka (1628/29) i kongregaciju Žalosne Gospe za talijanske građane. Sredinom godine 1631. Grizogono je premješten u Loreto, gdje je u Hrvatskome kolegiju bio hrvatski ispovjednik, a uskoro i rektor (1633.–1636.). Na službi superiora  zamijenio ga je Leonardo Banjo (Bagnus), Hrvat iz Pazina, koji je tu službu obnašao tri godine (1634.-1637.). Anonimno je  u više izdanja objavio znameniti priručnik za Marijine kongregacije akademske mladeži, kao i anonimno svoje propovijedi, koje nisu sačuvane. Objavio je  Banjo i asketsko djelo o duhovnom vodstvu Directorium conscientiae – Ravnanje savjesti (1646).[11] Osim Banje, u nastavi su, uz druge narodnosti, pretežno talijanske, sudjelovali  sve više brojni i znameniti hrvatski isusovci.

      Prema raspoloživim statističkim podacima u tijeku 17. stoljeća riječku je gimnaziju u prosjeku polazilo od 120 do 150, pa i 200 učenika svake školske godine, a tijekom 18. stoljeća od 150 do 175, pa i 200 učenika, također svake školske godine. Najviše gimnazijalaca i studenata imao je Kolegij (Collegium) 1739. kada  ih je bilo 360, a dolazili su iz grada i okolice i iz udaljenijih krajeva.

    Prema propisima već spomenutog metodičkog priručnika Ratio studiorum nastava se provodila na latinskome jeziku, pri čemu su u strukturi nastave, uz vjeronauk, rimski klasici bili u središtu pažnje. Bitna znanja iz  povijesti i drugih društvenih predmeta, među kojima je i zemljopis, učenici su dobivali iz učenja vjeronauka. Izravna predavanja iz područja društvenih i prirodnih predmeta, također i prema želji kralice Marije Terezije, postupno se uvode, kao i u svim isusovačkim gimnazijama, u tijeku 18. stoljeća.

      Ističem  da je polaznike riječkoga kolegija hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand II. svojom poveljom od 31. srpnja 1633. izjednačio u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta, pa se ta godina uzima godinom utemeljenja Sveučilišta u Rijeci. Ovom kraljevom poveljom učenici isusovačkog kolegija dobivali su ista  građanska prava i povlastice koje su imali članovi akademije ili sveučilita u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Filozofski fakultet otvoren je 1726., kao studij u trajanju od dvije godine.Teološki studij od 1632. godine održavao je nastavu uz prekide, a od 1738. redovito. Od 1733. do 1780. godine u Rijeci djeluje javna Kraljevska akademija, zajedno sa spomenutim studijima.[12]

             

            Osvrt na socijalne prilike i traženje sigurnijih rješenja

                   Gradnja škole, đačkoga doma i crkve sv. Vida

       Isusovčki kolegij i gimnazijalci u Rijeci od samog su početka, kao i poslije, dijelili svakidašnjicu grada na brojnim područjima života, pa tako i povremene oskudica hrane ili pak trpjeli razne epidemije, i druge nepogode, koje su bile česte. Tako je primjerice već na početku školskoga rada superior Lovro Grizogono bio  prisiljen zamoliti pismom od provincijala Dombrina pomoć u prevladavanju oskudice hrane (godine 1629.), koju je i dobio, jednako kao i u doba novoga provincijala Jurja Forróe (provincijal 1630.-1634.). Međutim, Forróa je nešto ranije, godine 1628. boravio u Rimu  kao izaslanik prokuratora austrijske pokrajine Družbe Isusove i radio na tome, kako bi isposlovao dodjelu kastavskih dobara riječkoj isusovačkoj rezidenciji, koja bi ovime zacijelo poboljšala i ekonomsko stanje kolegija i rezidencije.[13]

     I unatoč teških socijalnih prilika, uspjesi učenika, među kojima su i već

spomenute  Đačke Marijine kongregacije  te javni nastupi učenika, kao i dobro poznate kazališne predstave koje se uvode već na početku rada gimnazije, bile su nadaleko poznate. O uspjesima učenika i njihovih učitelja, isusovaca, svjedoči i pismena izjava senjsko-modruškog biskupa Agatića isusovačkom generalu Vitelleschiju, napisana 1630. godine, iz koje navodimo: ''Vaši su oci isusovci za samo dvije godine boravka na Rijeci toliko toga izveli, i tako obilate plodove ubrali kod svih staleža da bi to čovjek jedva vjerovao. Kralj se uvelike raduje kad čuje da đaci susjednih krajeva u velikom broju dolaze u kolegijsku školu.''[14] Sposobna je ova mladež, riječka, zabilježila su brojna povijesna vrela. Pohvalne izjave davali su  kasnije i drugi velikodostojnici, među kojima je sredinom 17. stoljeća i krčki biskup Konstantin de Rubeis (Rossi)  koji je svuda hvalio, i kad je trebalo branio, njihov rad i položaj u gradu.

     U međuvremenu je superior  Lovro Grizogono tražio mogućnosti  gdje bi se i kako pronašla zaklada za osnutak pravoga i sigurnijega kolegija. On je već godine  1628. pomišljao na zakup susjednoga kastavskog vlastelinstva koje su vlasnici grof Baltazar Thonhausen i njegova supruga Ursula rođ. barunica Hollnögg namijenili za utemeljenje isusovačkog kolegija u Judenburgu u Štajerskoj. Međutim,  Grizogono je nastojao da se vlastelinstvo prenamijeni za riječki kolegij. Budući da je grofica Uršula Thonhausen doznala od provincijala Jurja Forróe za situaciju isusovačkoga kolegija u Rijeci, koji još uvijek nije imao potrebne zaklade, požurila je, također i uz privolu generala Muzija Vitelleschija, darovati riječkome kolegiju u ime svoje i svojih baštinika i na spomen svog pokojnog  muža Baltazara, gospoštiju Kastav s pripadnostima, koju je njezin muž nekoliko godina ranije (1625.) darovao judenburškom kolegiju u Štajerskoj  koji je bio spreman odreći se ove zaklade u korist riječkog kolegija. Povrh toga grofica daruje još 10.000 forinti za gradnju crkve i kolegija u Rijeci (29. rujna 1630.). Ugovor, kojim judenburški kolegij ustupa riječkom kolegiju kastavsku gospoštinu, potpisan je mjesec dana kasnije u Ljubljani (11. studenoga 1630.), u prisutnosti vizitatora austrijske isusovačke provincije Florencija Montmorencya i tršćanskog rektora Jakoba Rampela  koji je zastupao riječki kolegij. Osim toga, grofica Thonhausen položila je u Grazu 42.000 forinti za judenburški kolegij, koji će uz Kastav, Mošćenice i Veprinec  ustupiti riječkoj kući. Naravno, trebalo je još nešto vremena u pogledu rješavanja ostalih pravnih stvari, dok je riječki kolegij mogao doći u posjed spomenutih dobara  i tako mnogo sigurnije nastaviti svoje prosvjetno i kulturno djelovanje u gradu i izvan njega. Uskoro je riječki kolegij, pretpostavlja se kupnjom, stekao još i vinograd u Martinščici, nedaleko grada Rijeke. Ovime su profesori gimnazije i drugi ukućani imali i mjesto gdje će se moći odmoriti nakon naporna rada. Sa zahvalnošću je primljen i dar ljubljanskog biskupa Tomaša Hrena  koji je doporučno darovao  crkvi sv. Roka lijep kalež i prekrasan antependij (ukrasni stolnjak za oltar), dok je neimenovani isusovac poklonio bogoslužni plašt i dragocjeni kalež.[15]

      Kao što je spomenuto, crkva u blizini kolegija i gimnazije uvijek je bila sastavni dio izobrazbe njihovih gimnazijalaca i studenata. Zato su  isusovci sredstvima zaklade grofice Uršule Thonhausen i od prihoda Kastavske gospoštije, koja je bila darovana njihovom riječkom kolegiju, odmah započeli graditi novu crkvu  sv. Vida u blizini njihova kolegija i gimnazije.

     Budući da  procesi gradnje nove crkve, kao i gimnazije te đačkoga doma,  nisu izravna tema ovoga rada, ali se ipak tiču i djelovanja same gimnazije, na spomenute gradnje osvrnut ću se tek samo u nekoliko bitnih rečenica.

    Gotov projekt za gradnju crkve, koja je počela 15. lipnja 1638. godine, donijeli su sami isusovci. U kamen temeljac, na latinskome jeziku, dali su uklesati ime pape Urbana VIII., cara i novoga hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda III. (vladao 1637.-1657.),  biskupa  te rektora Kolegija, tada Martina Baučera, gradskih sudaca i rektora, ime graditelja Francesca Olivieria, dakako i dobrotvorke Uršule Thonhausen, kao i drugih zaslužnika. Gradnja ove crkve trajala je stotinu godina zbog mnogih prekida. Na glavnom oltaru izloženo je reinsko – gotičko Raspelo iz 13. st. Sa strane oltara su kipovi sv. Vida i sv. Modesta. Uz izloženo Raspelo vezuje se predaja, prema kojoj je 1296. godine Petar Lončarić, jedan od građana Rijeke  koji su se dokono kockali pred starom crkvom sv. Vida,  u ljutnji  zbog gubljenja u kockanju, nabacio kamenom i udario Kristovo poprsje na Raspeću, koje je stajalo u trijemu pred starom crkvom . Zbog udarca "kao iz živog mesa" potekla je krv koja je sačuvana u ampuli.[16]  Od tada se u Rijeci, kako u doba srednjovjekovlja od kraja 13. st., tako i u doba isusovaca u tijeku 17. i 18. st.,  pa sve do danas časti kult "čudotvornog Raspela",  a na blagdan sv. Vida,  koji se slavi 15. lipnja koji je i zaštitnik  grada, slavi se i Dan grada Rijeke. Ističem  da je Crkvu sv. Vida, danas katedralu, počastio i papa Ivan Pavao II. za svog posjeta Hrvatskoj. Na dan 8. lipnja 2003., pred katedralom sv. Vida blagoslovio je kaptol, svećenstvo i prisutni narod.

     Uz dodatnu financijsku donaciju grofice Uršule Thonhausen, koja je iznosila 30.000 forinti, isusovci su već godine 1636. dovršili gradnju novoga Collegiuma  (samostana). Riječ je o dvokatnici, za koju je nacrte izradio graditelj, isusovac Jakov Briani, kao i za crkvu sv.Vida. On je bio rodom iz Modene. Zgrada se nalazila uz sjeveroistočni gradski zid, kod Gornjih vrata, u današnjem Starom Gradu.[17]

    Sve veći broj učenika  koji su, kako je spomenuto, dolazili ne samo iz Rijeke, nego i iz riječke okolice, pa i iz udaljenijih mjesta, odnosno iz Primorja, Dalmacije, Istre, pa i Kranjske, zahtijevali su i što skoriju izgradnju Đačkog doma – odnosno Seminariuma, a isto je tražio i Ratio studiorum. I ovoga puta priskočila je isusovcima u pomoć grofica Uršula Thonhausen. Ona je 4. travnja 1646. godine izdala u Grazu povelju, kojom daruje 30 000 forinti za gradnju đačkog internata (Seminarium s. Ignati), uključujući u tu svotu i financijsku glavnicu, ustvari zakladu za uzdržavanje siromašnih gimnazijalaca i studenata.

        Izgradnja Seminariuma u Rijeci započela je još iste godine (1646.), i dovršena je također kao dvokatnica. Već spomenuti Collegium s jedne je strane kroz zvonik bio povezan s crkvom sv. Vida, a s druge strane zgradom Seminariuma – Đačkog doma sv. Ignacija. Na kraju, sjeverno od crkve sv. Vida, sagrađena je godine 1670. nova zgrada gimnazije u koju su smješteni, razumije se i studij filozofije i teologije. Ovime je u razdoblju od 35 godina (1635.-1670.) dovršen cjelokupni znameniti, pa ako hoćemo i povijesni, kompleks isusovačkih zgrada  koji će služiti generacijama đaka i studenata. Međutim, nakon ukidanja isusovačkoga reda (1773.) spomenuta su dobra, osim crkve sv. Vida, došle pod državnu upravu, a godine 1933. zbog dotrajalosti su porušene.[18]  

      Ratio studiorum – europska studijska osnova i za riječku gimnaziju

      Kao što su već zabilježili brojni povjesničari, Družba je Isusova samo nekoliko godina nakon svojega utemeljenja (1540.) započela s izradom obrazovnoga sustava za svoje škole – gimnazije. Razlozi su bili i osnivanje njezine prve škole u Messini (1548.), kao i ubrzano osnivanje škola u drugim europskim gradovima, tako i u Hrvatskoj.                       

      Nakon gotovo polustoljetnih iskustava stečenih u brojnim gimnazijama širom Europe (Francuska, Španjolska, Italija, Portugal, Belgija, Njemačka, Austrija i Poljska), konačna je redakcija studijske osnove, na kojoj su radili ponajbolji nastavnici i pedagozi Družbe Isusove, dovršena krajem 16. st. Njezin je naslov: Ratio studiorum atque Institutio Studiorum Societatis Jesu (kraće: Ratio studiorum ili u prijevodu Studijska osnova Instituta Družbe Isusove). Prvi je put tiskana je u Napulju 1599. godine i kao takva ušla je u sve isusovačke škole kao temeljni priručnik, poslije i na sveučilita. Doduše, još uvijek i s uputom da se, ako je potrebno, iznesu i novi prijedlozi, prema kojima će se i mjesne prilike, u kojima se isusovačke gimnazije nalaze, uzimati u obzir.[19]

   Ratio studiorum ustvari je obavezni priručnik s oko tri stotine stranica male osmine koji je, uz didaktičke upute, sadržavao još i pedagoške upute za rad s učenicima, kao i propise za predstojnike (ravnatelje) u pogledu školstva, zatim za učitelje, upravitelje đačkih domova, ali i obveze učenika. U svojim se bitnostima temeljio na antičkim, ali i opće ljudskim kršćanskim  vrijednostima, na klasičnoj misli i književnosti, koje zadržavaju svoju vrijednost i danas. Nastavno je gradivo raspoređeno na šest razreda, s nastavnim latinskim jezikom, s mnoštvom praktičnih vježbi i javnih nastupa. Bile su to rasprave, ispiti, kazališne predstave, pozdravi, govori, recitali, đačka natjecanja, uključujući odmor i nagrade, zatim udruge učenika poznate pod imenom Marijine kongregacije i drugo

     Stoga možemo slobodno kazati da se i gimnazija u Rijeci ,  već od vremena svog osnivanja, našla u tijekovima hrvatskih, ali i europskih prosvjetno-kulturnih dostignuća. Ove kvalitete isusovačke gimnazije u Rijeci u svojim su bitnostima, na ovaj ili onaj način, zadržavane i u kasnijem gimnazijskom obrazovnom sustavu, kada je i ona, kao i ostale isusovačke gimnazije u zemlji i svijetu, zbog niza nametnutih političkih promjena, pa i međunarodnih, morala prijeći pod državnu ili pak gradsku upravu  (1773.-1918.-2017.).

      Prema Studijskoj osnovi, nastavno je gradivo raspoređeno na šest razreda, s mnoštvom praktičkih vježbi i javnih nastupa. Bile su to kako je spomenuto, rasprave, ispiti, kazališne predstave, pozdravi, recitali, đačka natjecanja i nagrade, udruge učenika pod imenom Marijine kongregacije  i drugo. U cilju što kvalitetnijeg odvijanja obrazovnog procesa kao i nastave, Ratio studiorum zahtijevao je jednu ili više sigurnih zaklada za uzdržavanje primjereno uređenog kolegija, zgrade gimnazije zajedno s crkvom, kao i uređenje seminarija (đačkog doma) koji je bio namijenjen za siromašnije učenike, dok su sinovi imućnijih građana, ako je bilo mjesta, morali uredno plaćati svoje uzdržavanje u domu. Bez ispunjavanja ovih temeljnih uvjeta, vrhovna uprava u Rimu redovito nije dopuštala iznimaka kakove su zbog “turskih nevolja” učinjene za hrvatske gradove, među kojima je i Rijeka.

      Na čelu gimnazije bio je rektor kolegija. Njegova je glavna zadaća bila voditi nadzor nad cjelokupnim duhom  nastave. Usmjeravati učenike da uz uredno pohađnje nastave napreduju u poštenju života, jednako kao i znanju. Zato je odredio u svakom razredu cenzora koji je morao uživati ugled među đacima. Pazio je, primjerice, na poštivanje disciplinskih propisa u razredu, također i za vrijeme odmora, na poštivanje školskoga zvona, otimanje tuđega mjesta, ometanje  nastave, izlazak s nastave  i drugo.

      Ratio studioraum sadržavao je i temeljito uređene propise o ponašanju nastavnika  kojima je povjerena ''nada domovine'' u kojoj su djelovali. Riječ je o brojnim dužnostima nastavnika, u čijem su žarištu uz njihovu stručnost i njihova osobna molitva za učenike kao i stalna briga za njihov opći kršćanski odgoj, koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, kao i  ispravljanje pogrješaka. Osobita se briga posvećivala upućivanju učenika u urednu dnevnu i nedjeljnu kršćansku molitvu na koju su bili obvezni svi učenici: oni koji su stanovali privatno ili kod svojih roditelja, kao i oni u đačkome domu. Uz stjecanje radnih navika, na što se osobito pazilo,  u učenju zajedno s urednim pisanjem zadaća vrlo se mnogo koristila metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu repetitio est mater studiorum. Uređeni su i propisi o dnevnom redu, dnevnom  i tjednom odmoru učenika, obveznim izletima i šetnjama, također opomenama, ali i kaznama učenika, koje su prema današnjem shvaćanju bile ponekad i prestroge. Kao važno pedagoško sredstvo isticana su natjecanja i nagrade učenika, osobito na kraju školske godine, koje su redovito osiguravali mecene i brojni dobrotvori. Snažno je isticano i pravilo, prema kojemu je mnogo bolje spriječiti zla djela kod učenika ponajprije primjerom i odgojem, nego ih kasnije zbog učinjenih prekršaja morati kažnjavati. Zbog toga se izrijekom tražilo da nastavnici, kao i upravitelji domova, u svemu prednjače pokazujući učenicima osobnim primjerima.

       Kao što je spomenuto,  Ratio Studiorum u cijelosti je ostao na snazi sve do pred kraj 18. st., odnosno do ukidanja isusovačkoga reda (1773.),  koje je provedeno u većini europskih zemalja. Isusovačke gimnazije  u Hrvatskoj, pa tako i gimnazija u gradu Rijeci, tada prelazi pod državnu upravu. Ipak, najvažniji dijelovi isusovačke studijske osnove ušle su i u propise većine novih državnih školskih sustava, pa tako i u svim srednjoeuropskim zemljama koje su priznavale habsburšku Krunu, među kojima je i Hrvatska, i to sve do sloma Austro-ugarske Monarhije (1918.).

            Javni nastupi učenika  - priredbe i njihovo značenje

    Kao što je spomenuto, Ratio studiorum propisao je javne i svečane nastupe

učenika  koje su se  izvodile na latinskome jeziku, koji je bio i nastavni jezik  u svim hrvatskim gimnazijama  do godine 1847. Naime, te je godine Hrvatski sabor 23. listopada zaključio ''da se Hrvatski jezik ima uzvisiti na onu čast, vrijednot, i valjanost koju je do sad uživao latinski jzik''. Hrvatski jezik je od tada, osobito dolaskom bana Josipa Jelačića (1848.) postao službenim jezikom u cjelokupnom javnom životu.[20] Značilo je to u školstvu, u Saboru, u javnim uredima. Doduše u gradu Rijeci nametnut je talijanski jezik, jednako i u Istri, ali je i za ta područja izboren službeni hrvatski jezik, ali tek krajem 19. stoljeća.

      Na hrvatskom jeziku, koji su zvali ''ilirskim'', đaci u riječkoj gimnaziji izvodili su predstave na pučkim vjerskim proslavama kao što su procesije, osobito u Korizmi  i Velikome tjednu, na kojima je sudjelovalo mnoštvo hrvatskoga puka. Na repertoaru su bili uglavnom biblijski motivi, motivi iz grčko-rimskog svijeta, junački primjeri iz domaće povijesti, osobito iz ratovanja s Turcima, primjeri svetaca i mučenika od kojih je povlašteno mjesto zauzimao sv. Vid kao zaštitnik grada. Cilj je uvijek bio pokazati kako čestitost pobjeđuje i onda kada trpi, a zloća gubi i kada prividno ili privremeno pobjeđuje.  

      Predstave su đaci uglavnom davali u povodu blagdana Božića, Uskrsa i Tijelova, u povodu blagdana svetaca, javnih događanja, također obvezno i krajem svake školske godine. Na ovim potonjima javno su  svjedočili uspjehe postignute u širokom spektru poznavanje antike i latinskoga jezika, kasnije i društvenih, te još kasnije i prirodnih predmeta. Sadržaje su  izvodili, kako je  i spomenuto,  većinom na latinskome jeziku, koji su visoki uzvanici crkveni i svjetovni, ali i većina građana poznavali. Dakako, bilo je i javnih nastupa na talijanskome i sve više na hrvatskome jeziku, već tijekom druge polovice 17. i u tijeku 18. stoljeća.

      U cjelokupnom đačkom kazališnom opusu nalazimo obilje prelijepih tema iz grčke i rimske povijesti, dok je veći broj predstava bio posvećen temama iz biblijske povijesti Staroga, potom i Novoga zavjeta, dakle Evanđelja, te iz života svetaca, u povodu njihovih kanonizacija, ali i slavnih povijesnih događaja, kao što su pobjede nad Turcima  i drugo. Bilo je i šaljivih komada i komedija u doba poklada. U njima se ismijavalo ljudske mane s nakanom da ih se ljudi oslobode i tako poprave svoj život, ali i moralno-poučnih tema u kojima se kritiziraju poroci: kartanje, pijanstvo, ljenčarenje i drugo. Ovi se poroci češće javljaju i među učenicima nakon prestanka tursko-osmanlijske opasnosti krajem 17. stoljeća. Ove su predstave preteče kasnijega kazališta u gradu Rijeci, a tada su obično završavale dodjelom nagrada koje bi izvođačima rado podjeljivale ugledne osobe, koje su im nazočile.[21]  

    Riječki  su gimnazijalci  prvi  puta  javno  nastupili na  Bogojavljenje (1628.). Davali  su ''igru'', ustvari izvedbu, u crkvi prikazujući božanskom Djetetu dječje darove pred jaslicama. Prema sadržaju izvedbe mali Isus je u tvrdim jaslicama plakao, a s njim i narod koji je gledao dječju izvedbu. Do kraja iste školske godine (1627./1628.) učenici su pod stručnim vodstvom svojih učitelja, ovdje magistra Basella i njegovih suradnika, izveli još tri predstave.[22] U povodu blagdana japanskih svetih mučenika Pavla, Jakova i Ivana iz isusovačkog reda, koji se slave 6. veljače, đaci ponovno izlaze pred javnost. Tom su prigodom recitirali pjesme carmina  ''slaveći ime Gospodnje''. Nastup je bio nešto novo za Rijeku, a svatko se čudio da su đaci u tako kratko vrijeme toliko toga naučili. Trudio se oko toga  osobito magistar Basello, vrlo sposoban nastavnik,  jednako marljiv i zauzet za napredak đaka, a poslije i drugi nastavnici. Tako su đaci već na Blagovijest (25. ožujka 1628.) izveli priredbu Navještenje Marijino, s kojom su postavljeni temelji đačkog kazališta riječke gimnazije. Zapaženu priredbu izveli su učenici iste godine u povodu blagdana sv. Ignacija Lojolskog utemeljitelja Družbe Isusove (31. srpnja 1628.). Zanimljiva je napomena pisca Annua (austrijske provincije!), da su se đaci, zauzeti za slavu grada, žalili što se njihova priredba nije davala o kojem velikom sajmu, kad u Rijeku nagrne mnoštvo naroda s raznih strana.

     Slijedeće godine (1629.) izveli su prikaz  Mučeništvo sv. Servula, tršćanskog dječaka koji je postao pustinjak, a potom mučenik, kojega je rimski zapovjednik Trsta dao pogubiti. Spominje se i predstava o sv. Bernardinu Sienskom, koju su s užitkom gledali ne samo Riječani, nego i mnogi uzvanici iz Rijeke, ali i izvan grada. A na Tijelovo (1629.) učenici su tako dobro prikazivali Simbole presv. Euharistije uzete iz Starog zavjeta, da je priredba izazvala suze ganuća kod gledatelja. Ovom prilikom prvi su puta podijeljene nagrade odličnim učenicima – dar senjsko-modruškog biskupa Ivana Krst. Agatića. Slijedeće godine nagrade je darovao namjesnik Kranjske vice provincije Oktavij baron Panizoll, a kasnije i drugi visoki uglednici.

       Spomenimo još neke biblijske i grčko-rimske teme. Među njim se ističe predstava o kaldejskom kralju Nabukodonozoru, koji je uz ostala zlodjela razorio i Jeruzalem, dok su u Velikom tjednu prikazivane igre Egipatski Josip koji je bio tip progonjenog i prodanog Isusa (1739.), ili pak na kraju školske godine predstavu na temu Neslomiva postojanost Majke Makabejaca (1758.), ili pak popularne predstave kralj David te nešto kasnije Jonatan kojega je narod molitvom spasio od pogibelji (1738.), a o Božiću Poklon mudraca s Istoka (1713.). Ili pak izvedbu iz antičke povijesti pod naslovom Temistoklo vjeran domovini (Themistocles patriae fidelis), davana 1731., ili pak nešto kasniju izvedbu Hanibal izdan od nevjernog Prusije (Hanibal Prusiae perfidia proditus), davana  je više puta (1762. godine i kasnije). Kao uzor rimske kreposti i ljubavi prema domovini prikazan je krajem školske godine 1766.  na talijskome jeziku Marko Atilije Regula, u kojoj je riječ o njegovu ratu s Kartažanima u kojem više puta pobjeđuje. Osobito je rado primljena i dobro poznata učenička drama o rimskom rodoljubu i junaku Marku Furiju Kamilu pod naslovom Kamilova nevinost (Camillius innocent). Od svetačkih drama koje su rado gledane već od početka 17. stoljeća, ovdje osobito ističemo izvedbe o svetom mučeniku Vidu koji se u gradu Rijeci odavno štovao. Primjerice predstavu Novaštvo svetog Vida (Sancti Viti tyrocinium), izvedena prvi put 15. lipnja 1639.  Njen je sadržaj, kako je dječak poučen u vjeri i kršten, gledalo  mnoštvo svijeta. Godine 1640. davana je predstava Sv. Vid i Modesto mučenici, a deset godina poslije (1650.) izvedena je predstava Mučeništvo sv. Vida (Sancti Vidi martyrium). Bila je to zahtjevna predstava  koju su davali zajednički đaci iz svih razreda, a scenske troškove i ovoga su puta  pokrili  mecene iz grada Rijeke, ali i okolice, koji su često nazočili predstavama. Naravno učenici su izvodili i predstave o životima drugih svetaca, primjerice Sv. Sebastijan, Sveti japanski mučenici iz isusovačkoga reda, Sv. Franjo Ksaverski, misionar Kine i Indije, Sv. Alojzije Gonzaga, uzor mladeži, i dakako često puta Sv. Ignacija Lojolskog utemeljitelja Družbe Isusove. Krajem 17. stoljeća u riječkoj gimnaziji, kao i ostalim hrvatskim gimnazijama,  nalazimo i više priredbi koje su posvećene aktuelnim povijesnim temama, kao što su oslobađanje hrvatskih zemalja od tursko-osmanlijske vlasti,  kojemu je prethodilo oslobađnje  Beča (1683.).Prigodom ove predstave podijeljene su nagrade učenicima koje je darovao Antun Troer.[23]

    Nekoliko godina kasnije  riječki su gimnazijalci s velikim uspjehom prikazali

kako je otomanski ponos pokleknuo pod Bečom, a njezina je bit oslobođenje Beča (1689.). Nakon te  pobjede započelo je postupno i konačno oslobađanje i hrvatskih zemalja od osmanlijske vlasti. Predstava je trajala četiri sata, a prema stručnom  sudu, neki od učenika mogli bi zbog svoje vrsnosti nastupiti i pred samim hrvatsko-ugarskim kraljem Leopoldom I. Uz druge uglednike, predstavi je nazočio i vinodolski kapetan i savjetnik grada Rijeke barun Ivan Mihovil Androcha[24], koji je odličnim đacima podijelio, ustvari darovao, vrijedne nagrade. Pred kraj godine 1685. i riječki kapetan Petar d' Argento prigodom predstava razdijelio je osobno školske nagrade.

     Brojne su priredbe davane i u čast crkvenih velikodostojnika i drugih uglednika. Tako  primjerice u čast pulskog biskupa Julija Saracena (godine 1635., i ponovo 1642.), koji je i riječki biskup, te senjsko-modruškog biskupa, Petra Marianija, inače rođenoga Riječanina (1644.) koji je đacima podijelio i vrijedne nagrade, kao i u čast novoga biskupa Ivana Antuna Benzonija (1731.). Oni su redovito po završetku predstava podijelili učenicima vrijedne nagrade.[25]

            Osnivanje i rad đačkih udruga – Marijinih kongregacija

      Kako je također zahtijevala već spomenuta Studijska osnova (Ratio studiorum), isusovci su u  svojim gimnazijama, sveučilištima i drugim zavodima za solidnije đake i studente, koji su to željeli, a poslije i za građane, osnivali Marijine kongregacije.  Bila su to vjersko - poticajna društva, danas bismo rekli udruge, koje su za  glavnu  zadaću imale   oko  osobnog i  solidnijeg kršćanskog života, koji je uključivao i osobne odluke svakoga člana na ozbiljniji studij, na  iskorjenjivanje osobnih poroka, uzajamno pomaganje  i na često pristupanje sakramentima

      Već u tijeku druge školske godine ispunila se želja brojnih riječkih đaka. Osnovana je već spomenuta đačka Marijina kongregacija pod naslovom od Pohoda Marijina  sa sjedištem u crkvi sv.Roka (1629.). U početku je, zbog potrebe dobrog znanja latinskoga jezika, imala dvadesetak članova, a kasnije su pristupili i novi članovi. Nadstojnik Kongregacije i pobočnici (asistenti) bili su svećenici. Članovi  Kongregacije su, uz uvažavanje  spomenutih duhovnih preporuka,  hodočastili  i Gospino svetište na Trsatu, a svaki puta pridružili su se i pojedini građani, poslije i sve brojniji.

    Na  redovitim, ali i obveznim tjednim sastancima, svi su članovi Kongregacije prema vlastitome izboru razgovarali i donosili odluke u čemu će sve i   kako nasljedovati Isusa. Primjerice u urednosti, marljivosti u učenju, kloniti se poroka, osobito ružnih riječi, psovki, tučnjave  i drugo.

     U Rijeci je tada vladao običaj da se mladež podijeljena na dvije čete u četvrtak, u sredini korizme, zaputi na obližnji brijeg Goljak i tamo potuče, pri čemu je bilo više ranjenih i ozlijeđenih. Da se taj neugodan običaj ukine, upravitelji Kongregacije su predložili,  da se umjesto na Goljak povede procesija Gospi Trsatskoj. Prijedlog je prihvaćen i izvršen, tim više što se procesiji pridružuju i građani.  Ipak, nešto od stare navike sačuvalo se sve do sredine 19. stoljeća, ali tako da su u odabrani četvrtak u doba korizme dječaci i mladići iz puka išli gradskim ulicama mašući veselo drvenim mačevima.Taj se običaj sačuvao do sredine 19. stoljeća.[26]

       Uz početak predavanja filozofskih tečajeva, za studente je početkom 18. st. osnovana nova Kongregacija pod naslovom Svijetla Marijina, odnosno Velika kongregacija (1728.), u koju su bili, uz filozofe, upisani i slušači moralne teologije, rektori i drugi. Ostali se i dalje okupljalju u Kongregaciji od Pohoda Marijina, koju su rado zvali Mala kongregcija, ali je i dalje vrijedio postavljeni uvjet da članovi znaju latinski iz razloga što su upravitelji na tome jeziku držali pouke i besjede, pa se zato đačka kongregacija zvala  Congregacio latina. Zbog malog broja zbornika (članova) obje su Kongregacije združene sredinom 18. st. (1751.), ali su nakon nekoliko godina zbog povećanja članstva opet razdijeljene (1755.). Za upravitelja Marka Frankovića, riječkog Hrvata, propovijedi su, uz latinski jezik,držane i na hrvatskome, ali i na talijanskome jeziku.

    I teme izvedenih kongregacijskih predstava bile su uglavnom biblijske, ali više puta i na hrvatskome jeziku. Primjerice: Isus ozdravlja uzetog čovjeka kraj jednog ribnjaka u Jeruzalemu (1648.), ili druga tema: koliku je otkupninu dao Sin Božji za spas ljudskog roda (1649.) i drugo. Vodili su i svečane procesije po gradu ili na Trsat, također i pokorničke, i na njima se, uz talijanski jezik, od početka 18. stoljeća sve više pjevalo i na hrvatskome jeziku.[27]

      Uz Marijine kongregacije, spomenimo i znamenitu Brašćinu svetog križa (Congrega tio Sanctae Crucis)  koju  su isusovci, potaknuti štovanjem sv. Križa, koje potječe još iz početka 13. st., utemeljili u gradu Rijeci 1656. godine, a slijedeče godine 1657. dobila je i službenu potvrdu (povelju) iz Rima.

      Službeni jezik Brašćine bio je hrvatski, a njezini  upravitelji bili su Hrvati, poimence Nikola Galović, Zagrepčanin; o. Ivan Ivić, Hrvat iz Pazina; o. Stjepan Levačić, Zagrepčanin i drugi. Brašćina svetog križa imala je svoja pravila, koja su sastavljena u deset točaka, a članove  su obvezivala na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj, na brigu za vječno spasenje i na molitvu za preminule članove.

      U određeno vrijeme članovi su sudjelovali u zajedničkim molitvama, koje su se kao   i Litanije  muke Isusove  molile na hrvatskome jeziku. Brašćina je imala vlastiti priručni molitvenik Brašno duhovno (Hrana duhovna), kojega je sastavio rođeni Riječanin,  isusovac Nikola Hermon, [28] a tiskan je u Ljubljani 1693.  U taj priručnik uvrstio je Hermon  pravila Bratovštine pod naslovom Regule ali običaji skupšćine Gospodina Isukarsta Propetoga, za dobro korIst sveh obojega spola verneh krstijan (…) i narejene  pol otac Družbe Isusove v.Reke 1656. Pravila se sastoje od 10 točaka, koja do utančine uređuju vršenje tjelesnih i duhovnih djela milosrđa.[29] Pred ukinuće Družbe  (1773.),  Brašćina je imala 315 članova.    U povodu 300. obljetnice tiskanja spomenutoga priručnika, u Rijeci je godine 1993. objavljeno njegovo ponovljeno izdanje, u redakciji Branka Fučića. Predgovor ponovljenom izdanju napisao je pokojni riječki nadbiskup i metropolita dr. Anton Tamarut. Kako je napisao, ''Ovaj je molitvenik svjedočan-stvo ne samo vjereničke katoličke baštine  našega grada, nego i svjedočanstvo o hrvatskom narodu koji u njemu živi i djeluje kroz duga stoljeća''.

                 

             Osvrt na nastavak gimnazijskog školstva u razdobljima državne i gradske uprave (1673.-1945.)

         Kao što smo već više puta spomenuli, Družba Isusova ukinuta je 1773. godine, odlukom pape Klementa XIII. , ali i pod pritiskom većine europskih vladara.  Ipak, ukidanje Družbe Isusove bilo je ustvari privremeno, jer je novi papa  Pio VI. obnovio, odnosno ponovno uspostavio Družbu Isusovu (1814.) koja osim toga nije bila ukinuta u protestantskim i pravoslavnim zemljama (Švedska, Rusija).Te zemlje, odnosno njihovi vladari, nisu priznavale vlast pape, tada Klementa  XIII. koji je i proglasio dekret o ukidanju. Naime, prema ondašnjim odnosima između Crkve i države, papine su odluke da bi stupile na snagu, morali u svojim zemljama objaviti zakoniti vladari. Kod nas je to odmah požurila proglasiti i provesti hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija. Dosljedno tome, isusovačke gimnazije, đačke domove i Sveučilišta podredila je državnoj vlasti, pri čemu su samo rijetki bivši profesori uspjeli ostati u državnoj službi i predavati, ali samo kao državni učitelji.[30]

       Dosljedno tome u Rijeci su isusovački kolegij, gimnazija, Akademija, kao i đački dom sv. Ignacija , od godine 1773. u rukama apsolutističke vlasti kraljice Marije Terezije, ali i grada Rijeke, a crkva sv. Vida povjerava  je crkvenim vlastima. Međutim, zbog političkih promjena, u koje ovdje ne možemo ulaziti, grad Rijeka, a time i dosadašnja isusovačka gimnazija u Rijeci, našla se pretežno u rukama mađarskih vlasti, kraće vrijeme francuskih vlasti, te s malim vremenskim razdobljima u zakonitoj vlasti Hrvatskoga Sabora i bana (1822.-1848.-1873.), a nakon 1918. pa sve do 1945. izravno u rukama talijanskih vlasti. Međutim, nakon utanačenja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) koja je pitanje Rijeke ostavila kao ''provizorij'' što je ostalo na snazi i nakon revizije Nagodbe

(1873.),  promađaronske vlasti u Rijeci protuzakonito su Gradsku gimnaziju u Rijeci, koja se i dalje nalazila u isusovačkim školskim zdanjima (1792.-1881.) proglasili Mađarskom državnom gimnazijom (1870.-1918.), a hrvatske gimnazijalce i profesore premjestili uskoro u jednu privatnu iznajmljenu zgradu, koja je bila u vlasništvu pomorskog kapetana Dioniza Jakovčića u ulici Via della Fiumara (1881.-1896.). Međutim u doba dugotrajne vladavine bana Dragutina Khuen-Héderváryja (vladao 1883.-1903.), promađaronske riječke vlasti još su više pojačavale pritisak na Hrvate, također u poslovnom i financijskom smislu. Međutim, ban Khuen-Héderváry, umjesto da zaštiti Hrvate, radije je pristao uz politiku popuštanja  i na kraju izdaje hrvatske interese. Zato je ''velikodušno'' pristajao uz rješenje oportunog ministra Izidora Kršnjavoga, da hrvatski đaci i profesori prijeđu u novosagrađenu Veliku Kraljevsku gimnaziju u Sušaku (1896.), koja postaje uskoro realna gimnazija, i u koju je prenešeno oko stotinu knjiga iz nekadašnje isusovačke biblioteke.  Oko dvije tisuće naslova  knjiga nekašdanje isusovačke biblioteke ostaje i dalje u Gradsko-gimnazijskoj knjižnici u Rijeci (danas u zasebnom fondu Sveučilišme knjižnice u Rijeci). Ističem da zbog udaljenosti i drugih nepogoda, uključujući i vremenske, većina hrvatskih gimnazijalaca iz Rijeke nije odlazila u novosagrađenu Veliku Kraljevsku gimnaziju u Sušaku.  Oni i dalje  polaze talijansku gimnaziju, ili pak Mađarsku državnu gimnaziju u Rijeci, koja, kako je spomenuto, djeluje u zdanjima bivše isusovačke gimnazije i kolegija, a preuzela je i upravu nekadašnjeg isusovačkog Đačkog doma sv. Ignacija (konvikta). Riječ je o dvokatnim baroknim zdanjima sjeverozapadno od današnje katedrale sv. Vida, koja je, kako je ranije i spomenuto,  zbog trošnosti uklonjena 1933. godine. I da stvar bude još poraznija, za politiku bana Khuen-Héderváryja, koja ima i stalnu većinu u Hrvatslome Saboru, Godišnja izvješća Mađarske državne gimnazije u Rijeci za školsku godinu 1899.-1900. i 1900.-1901. na mađarskom i talijanskom jeziku, u svojim su predgovorima iznosila povijest života i rada isusovačke gimnazije u Rijeci (1627.-1773.), što dakako, nije mogla  činiti gimnazija u Sušaku. Htjelo se i time istaknuti da je upravo ova Mađarska državna gimnazija nasljednica slavne isusovačke gimnazije.

       U međuvremenu djelovala je u Rijeci i talijanska gimnazija, koja se također pozivala  na korijene isusovačke gimnazije u Rijeci, a tako je uglavnom ostalo sve do završetka Drugog svjetskog rata (1945.). Ističem, da su se autori mađarskih i talijanskih izvješća služili pri tome isusovačkom kućnom kronikom u rukopisu, pod naslovom Historia Collegii Fluminensis Societatis Jesu, ali je ona, nažalost, kasnije nestala. Stoga, kako pomno ističe najbolji poznavalac ove problematike, isusovac Miroslav Vanino, danas se, uz skromna izvješća austrijske provincije Družbe Isusove za poznavanje povijesti riječkoga kolegija i gimnazije (1627.-1773.-1901.) možemo služiti još samo onim što su u svojim školskim izvješćima krajem 19. i na početku 20. stoljeća zapisali mađarski i talijanski autori, a kasnije se njihovim zapisima koristili sve do danas i stariji i noviji hrvatski povjesničari.[31] Nakon završetka Drugog svjetkog rata (1945.) u Rijeci se uspostavlja Hrvatska gimnazija (15. listopada 1945.), koja u tijeku slijedećih desetljeća mora kroz neko vrijeme postati dio Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi (1978.), uglavnom sve do započetih demokratskih promjena (1990.). Tada se gimnazija u Rijeci, koju su utemeljili i vodili isusovci (1627.-1773.), kako je i spomenuto, našla poslije pod upravom  mađarskih i talijanskih,  poslije i kraće vrijeme francuskih  te ponovno i hrvatskih vlasti (1822.-1848.-1868.). Konačno, nakon započetih demokratskih promjena, gimnazija u gradu Rijeci dobiva svoje zasluženo, ali i pravo ime koje joj i od uvijek pripada i dolikuje: Prva riječka hrvatska gimnazija u Rijeci (1992.). Štoviše, upravo ovu Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci koja je i nositeljica neprekinutog  gimnazijskoga školstva u gradu Rijeci (1627.-1773.-2017.) danas resi  odlika hrvatskog,  ali i  europskoga  humanističkog obrazovanja u najširem značenju te riječi.

 

 


[1] O povijesnoj i političkoj problematici toga  razdoblja postoji  brojna  literatura. Od najnovije, koju i koristim,  ističem. Grupa autora:  Povijest Hrvata 2 od  kraja 15. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata, Zagreb, 2005. (Ur. Mirko Valentić- Lovorka Čoralić)..

[2] Miroslav Vanino, hrvatski crkveni povjesničar  (Zagreb, 10. X. 1879 – Zagreb, 6. XII. 1965). Po završetku gimnazije ulazi u Družbu Isusovu, te studira filozofiju u Bratislavi, teologiju u Leuvenu, a studij geografije i povijesti završio je u Beču, ali je doktorirao u Zagrebu kod Ferde Šiića (1919.). Uz brojna druga njegova znanstvena i stručna djela, ovdje ističem  njegovo  najvažnije povijesno  djelu Isusovci i hrvatski narod  I–III, Zagreb 1969–2005., kojim se i služim u ovome  prilogu  Bio je profesor crkvene povijesti na Visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu.  Od 1922. rektor Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu (1945.–1950.), a povjerene su mu i druge službe. Godine 1931. pokrenuo je i uređivao časopis za crkvenu povijest Hrvata  Croatia sacra.. Godine 1932. pokrenuo je i časopis Vrela i prinosi, zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima, koji obnovljen izlazi i danas..  

[3] Ističem da se cjelokupni daljnji prikaz života i rada Prve riječke hrvatske gimnazije od njezina osnivanja do zaključno godine 1773. temelji u svojim bitnostima na kapitalnom djelu: Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod II, Zagreb 1987., i to na poglavlju u istoj knjizi pod naslovom: Riječki kolegij, str. 129-321; Od ostalih korištemih radova ovdje ističem: Antun Cuvaj: Građa za povijest školstva Kraljevine Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, Sv. I-XI, Zagreb 1910-1913; Đuro Arhanić,i Josip Berka, Iz povijesti hrvatskoh školstva i prosvjete, Zagreb 1944., vidjeti poglavlje: Berislav Valentinčić, Postanak i razvoj riječke gimnazije, str. 234-240;  Vesna Munić, Riječka gimnazija (1627.-1992.), Godišnje izvješće Prve riječke hrvatske gimnazije u Rijeci, Rijeka 1993; Agneza Szabo, Iz povijesti Prve riječke jrvatske gimnazije, U povodu 380 obljetnice (1627.-1773.-2007.), Prva riječka hrvatska gimnazija 1627.-2007.), Rijeka 2007.,(Ur. Slavica Dundović).

[4] Grizogono, Lovro (Split, 18. IV. 1590.-Trst, 24. III. 1650). U Družbu Isusovu stupio je godine 1607. u Brnu.    Nakon završenih studija filozofije u Olomoucu, i teologije u Grazu, te vršenja raznih službi, bio je od godine 1627. prvi superior isusovačke rezidencije u Rijeci, te od 1628. i Kolegija u Rijeci, koje su utemeljena njegovim zalaganjem, kao i generala Družbe Isusove te potporom hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II, Napisao je Grisogono na latinskome opsežno djelo o Majci Božjoj Mundus Marianus u tri knjige. U njima na više mjesta spominje nekad slavnu Kraljevinu Hrvatsku, ističe tradiciju Marijina štovanja te navodi sva Gospina svetišta u domovini uz Marulićeve stihove. Sve tri knjige sačuvane su u Hrvatskoj samo u Knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu. Juretić, Miro, Grisogono Lovre, Hrvatski biografski leksikon 5, Zagreb 2002., str. 216,-2017. (dalje HBL); Vanino M., II., n.dj., II, str. 134-188; 262; 279.

[5] Agatić, Ivan Krstitelj, senjsko-modruški  biskup (Rijeka, 1570.- Rijeka, 30. X 1640). U Rijeci stupio je u red Augustinaca, otkuda je poslan na više studije u Urhino (Italija). Godine 1597. zaređen za svećenika.Godine 1607. predložiše ga Senjani carskom dvoru u Beču za svoga biskupa, što je dvor prihvatio. Papa Pavao V.  uz nekoja osporavanja, konačno ga imenovao  biskupom, godine 1617. Za Agatićeva biskupovanja osnovan je 1623. isusovački školski zavod u Rijeci, a u Senju 1634. pavlinska škola. Od Agatićeva vremena čuvaju se portreti senjsko-modruških biskupa (Biskupijski arhiv u Senju). Agatić je prvi biskup koji je ozbiljno poradio na provedbi reformnih dekreta Tridentinskog sabora u svojim biskupijama, napose pokrenuvši tiskanje glagoljskih liturgijskih knjiga. Cit. na temelju:  Bogović , Mile, Agatić, Ivan Krstitelj, HBL 1, Zagreb 1983., str. 30: Vanino, M., n. dj. II, 29; 134-159; 215; 239.

[6] Vanino M., II, n. dj., str. 134.

[7] Vanino, M., n. dj., II, str. 135.

[8] Vanino, M., n. dj., II,  str.135 .

[9] Vanino, M., n. dj., II,  str.135-136.

[10] Vanino, M.,  n. dj., II, str. 136.

[11] Banjo, (Bagni) Leonard, isusovac i pisac (Pazin, 8.XII.1593 – Zagreb, 3.X.1650). Obitelj podrijetlom iz Italije, a otac Francesco bio je kazneni sudac u Trstu, Rijeci i Pazinu. Leonard ulazi u Družbu Isusovu,  studira  retoriku i filozofiju i teologiju u Rimu, i pripremao se za misije u Indiji, ali tamo nikad  nije pošao. U Grazu i Beču  na  sveučilištima predavao filozofiju, moralku,  teologiju i Sveto pismo. Rektor Isusovačkoga kolegija u Zagrebu  (1650.). poslije djeluje  i u Rijeci. HBL 1, Zagreb 1983, str. 344: Vanino M., nav. dj.II, str, 140-149; 150-160.

[12] Nakon njezina prestanka, visoko školstvo biti će obnovljeno u gradu Rijeci istim nakon 1945. godine, i u naše dane nakon započetih demokratskih promjena..    

[13] Forró, Juraj (Đuro, ?, IV. 1571.- Trnava, 18. X. 1641.), provincijal austrijske pokrajine Družbe Isusove (1630.–1634.). Rodom je iz  Transilvanije. U Družbu Isusovu stupio 1588. Po završetka studija, bio je i rektor zagrebačkoga kolegija (1627.–1629.). Kao izaslanik prokuratora austrijske pokrajine boravio je 1628. u Rimu da bi isposlovao dodjelu kastavskih dobara riječkoj isusovačkoj rezidenciji. Bio je i provincijal austrijske pokrajine Družbe Isusove (1630.–1634.). HBL 4, Zagreb 1998., str.340, Vanino M., nav dj.II, str 140-161; 328-362: 491: 497.

[14] Vanino , M., n. dj., II, str. 145.

[15] Vanino,  M., n.dj., II, str. 144-146.

[16] Više o procesima gradnje crkve, njezinim darovateljima, graditeljima i drugima, kao i samom ukrašavanju ove prekrasne crkve sv. Vida, koja je nakon odlaska Isusovaca, u novije vrijeme postala i stolna crkva u gradu Rijeci

(1925.), ali i ures grada Rijeke, vidjeti ponajprije Vanino M. n.dj., II,  Nova crkva sv. Vida, str.146-147. Od najnovijih  radova na na ovu temu, ističem  nedavno objavljeni rad koji je napisala Munić Vesna, Graditeljski program isusovaca u Rijeci, Zborniku radova Prva  riječka hrvatska gimanzija, Rijeka 2007., str. 24-27.

[17] Munić, V., n. dj., str. 24-25.

[18] Vanino M., II., n. dj., poglavlje: Internat sv. Ignacija, str. 262-278;  Munić,  V., n. dj., str. 25-26.

[19] Vanino, M., Isusovci i Hrvatski narod I, Zagreb 1969., Gimnazija, str. 1O9-114; Prikaz sadržaja priručnika Ratio studiorum temelji se i na; Cuvaj,Antun , n. dj., Sv. I-XI, Zagreb 1910.-1913. Szabo, Agneza, n. dj., 38-39.

[20] Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., str. 415:418-420.

[21] Cijeli prikaz o đačkim priredbama koji slijedi, temelji se na djelu: Vanino, M.,II,  n.dj., Školsko kazalište, str.193-224.

[22] Podaci o đačkim Marijinim kongregacijama i njihovim izvedbama, kao i podaci o njihovim  kazališnim predstavama koji slijede temelje se također na djelu: Vanino, M. II,  n. dj., str.136-137; 168-176; 193-213.

[23] Vanino,  M.,II,  n. dj., str. 209.

[24]  Despot,  Miroslav, Androcca  (Androcha, Androka), građanska obitelj podrijetlom s Raba; Najpoznatiji član obitelji bio je Ivan Mihajlo (Rijeka, sredinom XVII st. — Rijeka, 1728); HBL 1, Zagreb 1983., str.151

[25] Vaninio, M., II,  n. dj., str. 194: 209.

[26] Vanino, M., II, n. dj., str. 139.

[27] Vanino, M.,II,  n. dj., str. 175.

[28] Čošković, Pejo-Korade,  Mijo, Hermon Nikola, crkveni pisac (Rijeka, 9. IX. 1654 — Rijeka, 22. IX. 1731). U rodnom mjestu pohađao gimnaziju i stupio u Družbu Isusovu. Bio je hrvatski propovjednik i upravitelj Bratovštine sv. Križa u Rijeci. Poticao je upotrebu hrvatskog jezika u Rijeci, gdje je u crkvi i u školi dominirao talijanski jezik, pa je zbog toga došao u sukob sa svojom talijanskom subraćom. God. 1724. uvršten je među članove dobrotvornog društva Raspelo sv. Vida. Napisao je Brašno duhovno, priručnik Bratovštine svetoga Križa, koju su isusovci osnovali 1656. i kojoj su upravitelji bili Hrvati a službeni jezik hrvatski.; HBL 5, Zagreb 2002., str. 561-562.

[29] Vanino M., II,  n. dj., Brašćina sv. Križa, str.204-238: 226.,

[30] Više o obnovi Družbe Isusove nakon 1814. godine, vidjeti: Steiner, Marijan- Šestak, Ivan, Jubilej Družbe Isusove  200 godina od ponovne uspostave (1814.-2014.), Zagreb, 2014.

[31] Vanino, Miroslav, II, Zagreb 1987., Riječki kolegij, str. 131-321.

preskoči na navigaciju